|
Na Gacki i njenim
pritocima radilo je tijekom 20. stoljeca oko šezdeset mlinica, a danas ih tek nekoliko na vrilima u Sincu još obavlja svoju prastaru funkciju meljave, koristeći pogonsku snagu
ove rijeke. Trajući u ravnoteži i dosluhu između čovjeka i prirode, kao objektivizacija njihovog sklada i suradnje, čuvaju one ovdje sjećanje na jedan od starih, izumrlih
obrta… Mlinski kamenovi na sinačkim skelama kloparali su neprekidno, uz huk i šum vode, i danju i noću, preko cijele godine. Najviše od vršidbe do kraja jeseni, a za velikih
povodnji ili niskih vodostaja rijeke Like, ovamo u meljavu putovalo se satima iz udaljenih krajeva Krbave i Like. Dovozilo se žito na volovskim kolima ili samaricama a zimi
saonicama. Sve vrvjelo je od pokreta, od života i ljudi; na skelu dolazilo je dnevno i red na meljavu čekalo je i po dvadesetak vozova. Skoro nestvarno u slici ovog, od
mlinarenja nekad imućnog, danas izumirućeg naselja. Mlinarenje svojim autohtonim, stoljetnim iskustvom održavalo se ne samo kao način gospodarenja; uz mlinove razmjenjivala su
se znanja i iskustva, učvršcivale su se veze i prijateljstva, razvijala se komunikacija uz puno šala i smijeha… Jer na meljavu trebalo je čekati, pa su dovozeći žito, seljaci
sobom donosili hranu i sijeno za blago. Ako je trebalo čekati dulje, a na red čekalo se ponekad i po dva tri dana, mlinar se brinuo za njihov boravak, skrbeći za njih hranu i
smještaj. Trebao je namiriti sijenom njihovo blago i dovoljno kruha ispeći dnevno. Do svog ugleda trebao je držati, paziti na žito, da se uvijek melje fino. Bilo je i mlinara
kojima je bilo važno samo da se mlin okreće kako bi meljava brzo bila gotova i kako bi u naplati usluge ubrali više ujma. Pa se i mlinarenje činilo izvorom lake zarade i
sigurnog prihoda… Ali mlinsko kamenje trebalo je održavati. Svakih nekoliko dana, ovisno o količini meljave, trebalo ga je izvaliti i klepanjem naoštriti, a samo vještiji
mlinari znali su kamen isklesati, složiti ga u kružni kalup od dasaka i zaliti smolom, pa kad se ona stvrdne, zakovati ga limenim obručima… Imala je mlinica i po nekoliko
suvlasnika koji su po dogovorenom rasporedu imali pravo na zaradu od samo jednog mlinskog kamena. Oni su «držali rede», a pravo na red dobivalo se nasljeđivanjem i darivanjem
ili se stjecalo kupnjom vlasničkog udjela. Čak su ga i djevojke dobivale kao miraz. Nisu preživjela sjecanja o izgradnji novih mlinica. Postojeće je svaki naraštaj obnavljao i
održavao znanjem i marom svojih predaka. Danas, na početku novog stoljeća, na vrilima Gacke mlinice još odolijevaju kao ostaci narodnog graditeljstva, uz rijetki klopot mlina.
|
|
